Naučila sam da je zdravlje maraton, a ne sprint. Svaki dan je bio jedan mali korak prema novom, jačem sebi. Evo moje priče.
„Svakim kilogramom bliže sebi“ – moja priča o povratku u zrcalo
Shvatila sam da brojanje kalorija nije samo skidanje kila već da da se zdravije hraniš, promjeniš svoje prehrambene navike, to je zapravo alat za osvještavanje, a ne samo matematička formula za mršavljenje.
Šest godina nakon što je moj mali anđeo došao na svijet, hodala sam po stanu i čula šuštanje svojih koraka po hladnom podu. Šest godina nakon poroda imala sam 90 kilograma. Nitko me nije pripremio na to da se nakon poroda ne mijenja samo tijelo. Mijenja se identitet, prioriteti, vrijeme, snaga, i polako, neprimjetno – ja sam sebe stavila na zadnje mjesto.
Šest godina sam govorila da ću krenuti. Šest godina sam čekala pravi trenutak. I što je najteže – ostajao je osjećaj da sam izgubila kontrolu nad sobom. Borba koja nije bila samo fizička. Problem nisu bili samo kilogrami. Bio je to umor. Nespavanje. Stres. Stavljanje sebe na zadnje mjesto. A pravi trenutak nikako da dođe. Gledala sam svoje dijete kako trči. A ja sam bila bez daha, ne samo fizički – nego životno. I tada sam shvatila: Ne želim samo smršavjeti. Želim biti snažna. Ne savršena. Nego prisutna.
Izvana sam bila nasmijana, funkcionalna, jaka. Iznutra sam se osjećala izgubljeno.
Šetala bih gradom i zastajala pred izlozima s prekrasnom odjećom. Lagane haljine, uske traperice, svijetli sakoi. Gledala sam ih sa sjetom i u glavi mi je odzvanjalo: Možda jednog dana.
Na posao sam uvijek nosila široke stvari tamnih boja. Crna je postala moja sigurnost. Široke tunike, duži kardigani, krojevi koji “ne prate liniju tijela”. Nisam birala odjeću koja mi se sviđa, nego onu koja me skriva. Svako jutro oblačila sam slojeve, a zapravo sam skrivala nesigurnost.
Pokušavala sam sve. Dijete bez ugljikohidrata. Kratke “čudesne” dijete od dva tjedna. Preskakanje večere. Detox programe. Svaki put bih krenula puna nade, a završila razočarana. Kilogrami bi se vratili, a sa svakim povratkom rasla je i moja sumnja u sebe.
U jednom trenutku sam čak pomislila – možda je štitnjača!!? Možda moje tijelo ne radi kako treba. Otišla sam na pregled, uvjerena da će nalaz objasniti sve. Rezultati su bili uredni. Sve je bilo u redu. Osim mene.
Vratila sam se kući s papirima u ruci i osjećajem još većeg očaja. Ako je sve “u redu”, zašto ja nisam? Počela sam sumnjati u svoju snagu, u svoju disciplinu, u sebe kao osobu.
U najdubljem očaju, kad su mi se emocije slivale u suze dok sam ponovno promatrala vitku ženu u izlogu, prišla mi je prijateljica Ana i tiho rekla: “Zašto ne bi pokušala jednostavno brojati kalorije? Bez zabrana. Samo da vidiš gdje si.” da naučiš slušati svoje tijelo“.
Isprva sam odmahnula rukom. Mislila sam da je to komplicirano, naporno, opsesivno. Ali nešto u meni je reklo – pokušaj.
I to je bio moj preokret.
Brojanje kalorija mi nije donijelo zabrane – donijelo mi je svijest. Shvatila sam koliko sitnice tijekom dana čine razliku. Naučila sam planirati obroke. Naučila sam jesti uravnoteženo. Naučila sam da mogu pojesti i nešto slatko – ali u mjeri. Nije bilo više “sve ili ništa”. Nije bilo više gladovanja pa prejedanja.
Polako sam mijenjala navike. Više povrća. Više proteina. Manje impulzivnog grickanja. Više kretanja – šetnje, lagane vježbe kod kuće koje su mi oduzimale samo 10- 15 minuta dnevno, male odluke koje su se s vremenom pretvorile u veliku promjenu.
Iskreno nije mi bilo lako, bilo je suza, bilo je dana kad sam htjela odustati, ali ovaj put nisam tražila motivaciju. Gradila sam disciplinu.
I polako, kilogram po kilogram, navika po navika, misao po misao —
ja sam se vratila sebi.
Kilogrami su počeli padati. Polako. 3, 5, 8… Kad sam došla na 80, nisam mogla vjerovati. Kad je vaga pokazala 75, srce mi je lupalo kao da sam osvojila medalju. A onda – 70 kilograma. Plakala sam. Ne zbog izgleda. Nego zbog ponosa. Zbog žene koja nije odustala. Zbog sebe.
Shvatila sam da brojanje kalorija nije samo skidanje kila. To je učenje. To je osvještavanje. To je promjena prehrambenih navika koje ostaju i nakon što vaga pokaže željeni broj. To je kontrola bez kazne. Disciplina bez mržnje prema sebi.
Od 90 do 70 u šest mjeseci. Idem još uvijek laganim koracima prema 65.
I sada želim reći vama:
Ako čekate ponedjeljak – nemojte.
Ako čekate da djeca odrastu – nemojte.
Ako čekate da budete manje umorne – nemojte.
Ne treba vam savršena situacija.
Treba vam samo jedna mala odluka.
Ako ne sada — kada?
Ako ne vi — tko?
Krenite danas.
Ne savršeno.
Nego hrabro.
Ako se svakodnevno borite s prekomjernom težinom, zapamtite da niste sami – i da znate: brojanje kalorija nije oružje protiv sebe, već most do svjesnosti i ljubavi prema vlastitom tijelu. Ne dopustite da se usporedbe s vitkim odjavama pretvore u poraz – neka svaki korak bude putovanje prema boljem odnosu s hranom i sobom. Vaša snaga leži u malim izborima, a svaki izbor je još jedna priča koja čeka da se ispriča.
Sretno!